Tomislav Jeleković psiholog je i psihoterapeut u edukaciji. Trenutno živi u Zagrebu te je ondje zaposlen u Ambidekster klubu, savjetodavnom i edukativnom centru za djecu, mlade i obitelj čiji je glavni cilj  pružanje pomoći djeci i mladima koji su izloženi riziku od socijalnog isključivanja. U našoj je školi održao zanimljivu radionicu psihodrame pa smo odlučili s njim razgovarati i bolje se upoznati s njegovim zanimljivim područjem rada. Radionice su bile iznimno zanimljive i poučne, a intervju je protekao u sličnom ozračju.

Možete li nam se ukratko predstaviti?

Ja sam Tomislav Jeleković, psiholog sam po struci i trenutno završavam psihodramsku psihoterapiju. Rođen sam u Zagrebu, tamo trenutno živim i radim.

Koliko je okruženje u kojem ste odrasli utjecalo na Vaše zanimanje za psihologiju, točnije za područje psihodrame?

Sigurno puno. Mislim da su me velikim dijelom promišljanja, sadržaji koji su me zanimali i iskustva kojima sam bio okružena nekako gurala u tom smjeru da želim pomagati ljudima i raditi s njima i to baš specifično na psihološki način.

Kako biste svojim riječima objasnili što je to psihodrama?

Psihodrama je psihoterapijski pravac, a ne samo metoda kako se često prezentira, ono što je nekako zanimljivo je da je ona jako živahna, akcijski orijentirana, ima jako puno smijeha, i ne mora uvijek biti smrtno ozbiljna. Dakle, ona je zanimljiv način na koji se mogu prorađivati različiti problemi, na primjer traumatska iskustva koja se mogu rješavati i grupno i individualno.

Zašto ste odlučili baviti se psihodramom?

Psihodrama je nastala kao spoj ljubavi prema psihologiji i dramskoj umjetnosti te svih radionica na kojima sam sudjelovao na prvoj godini fakulteta. Čim sam sudjelovao na prvoj radionici, znao sam da je to nešto čime bih se volio baviti.

Koje su glavne osobine koje bi psihodramski psihoterapeut trebao imati?

Mislim da je potrebno, kao i za većinu terapija, imati empatije, strpljenja, brige o sebi, mislim kako bi psihoterapeut trebao biti otvoren, zainteresiran, imati istraživački um za različite teme te kako bi trebao biti zaigran, autentičan, spontan. Prije svega, dobar psihoterapeut treba biti čovjek.

Koji su glavni ciljevi psihodrame i kako ona pomaže ljudima pri nošenju s emocionalnim izazovima?

Ciljevi psihodrame ovise u kojem se kontekstu ona primjenjuje, cilj današnje radionice bio je isključivo upoznavanje sa psihodramom. No, neki su njezini generalni ciljevi, kao i u svakoj psihoterapiji,  pomoći ljudima da se nose sa svakodnevnim situacijama, problemima i emocijama, ali i osobni rast i razvoj.

Možete li nam dati primjer kako psihodrama može pomoći u rješavanju konflikata u skupini?

Glavna stavka psihodrame je ulaženje u različite uloge i na taj način poticanje empatije. Sukobi najčešće nastaju jer postoji neko nerazumijevanje u komunikaciji zbog čega promjena uloga tu puno pomaže jer sagledavamo situaciju iz tuđe perspektive. Psihodrama u takvim situacijama pomaže da uvidimo što u tom trenutku ne funkcionira te nam može pomoći da pronađemo nešto što će u tom trenutku funkcionirati i poboljšati situaciju.

Možete li nam opisati kako jedna Vaša uobičajena radionica izgleda?

To je jako teško pitanje jer ne postoji jedna uobičajena radionica, svaka je drugačija. Ona ovisi o tome kakvi su ljudi, kako oni funkcioniraju, svaka je grupa drugačija.

S kojim se problemima suočavate tijekom radionica psihodrame?

Nisam se suočio s nekim problemima, ali najveći izazov za mene jest povećana količina srama i zatvorenosti kod nekih ljudi, pogotovo kada se u radu pojave neke ekspresivne metode.

Ima li psihodrama uopće svojih loših strana, i ako ima, možete li nam reći koje su to?

Niti jedan terapijski pravac nije savršen, ima ljudi kojima psihodrama neće odgovarati, prema istraživanjima, niti jedan terapijski pravac nije sam po sebi uspješan ili neuspješan, već je bitan način primjene i prlagođavanje svakoj pojedinoj osobi. Najbitniji je odnos i spremnost na suradnju.

Pomažu li i Vama radionice koje provodite?

Apsolutno, od klijenata koje imam, do ljudi s kojima radim, uvijek je to uzajamni proces, koliko ja pomažem njima, toliko i oni pomažu meni.

Što ste kroz svoje radionice naučili o današnjim adolescentima?

Naučio sam da postoji puno srama i mislim da je to djelomično uzrokovano cijelom ovom situacijom s pandemijom i  manjkom socijalne interakcije u to vrijeme. Osobno sam primijetio kako su djeca u Zagrebu u usporedbi s, na primjer, Kutinom, povučenija, ali mislim kako je to zbog prezasićenja te djece sadržajima zbog čega im zanimacija za ovakav tip rada opada jer su se već s njim puno puta susrela.

Mislite li da je psihodrama u Hrvatskoj zapostavljena, odnosno nedovoljno prakticirana?

Malo je prakticirana, od psihoterapijskih pravaca mislim da nije najmanje prakticirana, ali definitivno nema puno mjesta na kojima se može učiti. Mislim da se u Hrvatskoj može učiti samo u Zagrebu.  Je li to dovoljno ili nedovoljno ne znam, meni je bitno da postoji puno psihoterapeuta koji su educirani, ne mora to nužno biti u području psihodrame, bitno mi je da postoje područja u kojima ljudi mogu zatražiti pomoć.

Kako se osjećate kada uočite pozitivne pomake u nekoj od osoba kojoj pomažete?

Fantastično, to je baš velika stvar. Kad vidim da ta osoba uspijeva, nikad ne bih rekao da je to moj uspjeh, nego je to uspjeh te osobe i uvijek je lijepo vidjeti da osoba raste i razvija se.

Kada biste mogli nešto reći svima onima koji bi htjeli doći na jednu od vaših radionica, odnosno terapija, a boje se to napraviti, što bi to bilo?

Ne grizem. Uvijek je u redu pokušati i uvijek je u redu odustati. Kada se netko javi i pokuša pa kaže da to nije za njega, ja kažem u redu te mu ponudim neke druge kontakte, možda će mu netko drugi više pomoći. Nema tu ljutnje.

Možete li nam nabrojiti neke teme s kojima ste se susreli tijekom studiranja i kada bi mogli izabrati omiljenu, koja bi to bila?

Dosta se bavim rodnom ravnopravnošću, zapravo, prevencijom rodno uvjetovanog nasilja i različitim vrstama maskuliniteta, tako da mi je to dosta važno. Generalno me to i zapalo jer se kao muški terapeut često suočavam s muškim mentalnim zdravljem, odnosno, dolazi mi dosta muških klijenata. To je i tema s kojom se bavim i kroz udrugu Status M gdje kroz rad osvještavamo mlade da postoje različiti maskuliniteti i da ne postoji samo jedna ukorijenjena, tradicionalna muška uloga, koja može biti vrlo toksična. Tu dolazi do poruka da muškarci ne smiju pokazivati određene emocije ili tražiti pomoć, što su poruke koje narušavaju muško mentalno zdravlje i spremnost sudjelovanja u društvu.   

Gdje se vidite za 10 godina?

Imam svoju privatnu praksu, radim s još nekoliko ljudi jer je psihoterapija često samotno zanimanje koliko god bio okružen drugima, imam neki svoj prostor kojeg sam sam uredio i koji izgleda onako kako ja želim.

Razgovarali: Leon Mirić, 3. b i Fran Roško, 3. b

Vizual: Dunja Krmpotić, 3. b