Magistra psihologije, specijalizantica transakcijske analize te terapeutkinja igrom. Osnovnu i srednju školu završila je u Kutini, a u Zagrebu je završila studij psihologije. Završila je i brojne edukacije vezane uz savjetovanja, rad s grupama, djecom i obitelji. Četiri je godine volontirala na savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona, a dvije godine vodila radionicu za djecu s neodgovarajućom roditeljskom skrbi. Suosnivačica je i direktorica Centra Proventus d.o.o. – centra za psihoterapiju i edukaciju u kojem provodi terapiju igrom s djecom, savjetovanje odraslih te vodi brojne edukacije za stručnjake. Dodatno piše i provodi različite projekte uz podršku Grada Zagreba i Ministarstva znanosti i obrazovanja, a osim toga, autorica je i šesnaest slikovnica s terapeutskim pričama za djecu.
U našoj je školi u ožujku održala predavanje za profesore, a u travnju radionicu za učenike. Tim smo povodom s njom razgovarale.
Biti tu za druge
Predstavite nam se ukratko.
Ja sam Tea Knežević, po bazičnoj struci sam psihologinja, a dodatno sam i psihoterapeutkinja i terapeutkinja igrom. Osnivačica sam i direktorica Centra Proventus, centra za psihoterapiju i edukaciju koji se nalazi u Zagrebu. Uz to, još sam i autorica slikovnica za djecu vezanih uz emocije, odnosno socio-emocionalni razvoj kod djece.
Jeste li oduvijek znali da ćete studirati psihologiju?
Ne, zapravo sam bila vrlo neodlučna vezano uz to što bih studirala ili čime bih se jednog dana voljela baviti. Znala sam da se neću usmjeriti u područje prirodnih znanosti pa mi je bilo lakše eliminirati što ne želim, nego točno odabrati što želim. Psihologija mi je uvijek bila zanimljiva, ali nisam znala da ću ju jednog dana uspjeti upisati.
U Vašoj biografiji piše da ste četiri godine volontirali na savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona te da ste dvije godine vodili radionice za djecu s neodgovarajućom roditeljskom skrbi. Kako to utječe na Vaš rad danas?
Tijekom studiranja bilo mi je važno istražiti koja područja psihologije postoje i kojima bih se mogla baviti, tako da mislim da je odlično tijekom studiranja volontirati ili istraživati na neke druge načine različita područja. Psihologija je jako široko područje i savjetodavni, terapijski dio rada je samo jedno od područja psihologije. Rad na savjetodavnoj liniji i vođenje radionica za djecu koja žive u domovima bilo je iskustvo koje mi je pomoglo približiti se tome što znači biti u pomagačkoj struci, odnosno, što to znači biti tu za druge i razvijati svoje vještine u komunikaciji. Volontersko mi je iskustvo pružilo uvid u to i potvrdilo da je to smjer u kojem se dalje želim razvijati.
Također ste psihoterapeutkinja iz područja transakcijske analize. Možete li pojasniti što je to?
Transakcijska je analiza psihoterapijski pravac koji se koristi primarno u radu s odraslima, iako se može prilagoditi za rad s adolescentima i djecom. Začetnik je transakcijske analize Eric Berne. On je htio imati logiku i razviti pravac u kojem će rječnik biti vrlo jednostavan i jasan. Odnosno da klijent, tj. netko tko je na psihoterapiji, i sam može razumjeti što mu se događa, da ne bude samo taj doktor, psihoterapeut, netko tko razumije, a klijent netko tko samo pasivno biva liječen, nego da i sami pacijenti mogu koristiti rječnik transakcijske analize kako bi razumjeli svoje obrasce, kako bi razumjeli što se događa u komunikaciji između ljudi i da se to puno više približi klijentu.
Igra kao terapija
Što je i kako djeluje terapija igrom?
Terapija igrom zapravo je pravac, pristup u radu s djecom u kojem se igra podrazumijeva kao kanal komunikacije. Najčešće se provodi u dobi između treće i četvrte godine do otprilike ulaska u pubertet dok je još djeci zanimljivo ući u prostoriju s igračkama jer se u toj dobi teško verbalno izražavaju. Koristi se upravo igra jer je to djeci prirodan način, u igri se opuštaju, a kad su opušteni, onda i puno više pokažu. Zato su terapeuti igrom educirani da prema tome kako se dijete igra, kako koristi igračke, koje teme u igri pokazuje mogu bolje razumjeti i povezati to s djetetovim životom i pomoći djetetu da proradi emocionalne probleme ili probleme u odnosima, odnosno da nadiđe neke poteškoće koje mu otežavaju funkcioniranje u svakodnevici.
Zašto ste se odlučili provoditi upravo terapije igrom i transakcijskom analizom?
Ono što se prepoznalo jest da djeca već i u ranijoj, predškolskoj dobi, imaju različite izazove u ponašanju koji nisu nužno neke razvojne potrebe. Ne samo djeca koja imaju poremećaj iz spektra autizma ili neke druge razvojne teškoće, nego i djeca kod koje postoje izazovi kao što su agresivna ponašanja, anksioznost, strahovi ili djeca koja su proživjela traume pa zbog toga otežano funkcioniraju. To nisu djeca koja trebaju pomoć specifičnih stručnjaka kao što su logoped, edukacijski rehabilitator, ali svejedno trebaju neku vrstu pomoći. Za rad s takvom djecom terapija igrom najbolji je izbor jer djeca često nisu ni svjesna toga što ih muči i ne mogu to verbalizirati. No, kada se stručnjaci educiraju da razumiju kroz gledanje simbolike djetetove igre, da razumiju djetetov unutarnji svijet, onda će se puno lakše pomoći nekom djetetu. Za mene je odabir terapije igrom bio logičan odabir jer je moje područje interesa socio-emocionalni aspekt razvoja, komunikacija i odnosi s drugima. Kada želimo pomoći djetetu u tom području, zapravo nam je važno pomoći djetetu da se opusti i da kroz igru pokaže svoj unutarnji svijet.
Transakcijska analiza mi se svidjela jer ima jasan i jednostavan jezik koji svatko može razumjeti i tako pomoći sebi, ali i bolje razumjeti komunikaciju s drugima i funkcioniranje odnosa.
Možete li nam opisati kako izgleda jedna Vaša radionica s djecom i što ona podrazumijeva?
Terapija igrom se uglavnom provodi individualno. Na prvi susret dođu samo roditelji da nam objasne pozadinu nekog djetetovog problema i dosadašnji razvoj, malo ispričaju o obiteljskoj situaciji, kako dijete funkcionira u školi ili vrtiću i u drugim kontekstima. Na drugi susret dolaze i roditelji i dijete kako bi se dijete ili tinejđer opustili. Na trećem susretu dijete ostaje samo s terapeutom, osim ako iz nekog razloga dijete ne može ostati bez roditelja. Kada dijete zakorači u sobu za terapiju igrom, dobije uputu da se može igrati na puno različitih načina, a ako bude nešto što ne bi trebalo raditi, terapeut će mu to reći. Tom se početnom uputom dijete potiče da se slobodno izražava, a granice se postavljaju samo ako dijete ugrožava sebe ili terapeuta ili ukoliko namjerno uništava. Svi su drugi načini ponašanja u terapiji igrom dozvoljeni zato da se dijete što manje ograničava i da se što slobodnije izražava. Djeca koja su prošla kroz stresna iskustva ili su žrtve maltretiranja kada se opuste će često u igri pokazivati neku moć i kontrolu tako da će njihova igra često izgledati agresivno, ali je važno da razlikujemo agresivnu igru i agresivno ponašanje. Terapija igrom pruža djetetu zaštitu da kroz simboliku, odnosno kroz igranje “kao da” se nešto događa, može prikazati svoje emocije, brige, strahove ili nešto drugo što mu je važno. Terapeut kroz vrijeme prati u toj igri dijete i komunicira na terapeutski način koji djetetu pomaže da procesuira i prijeđe preko nekih stresnih situacija ili problema.
Osim što radite s djecom, radite i s roditeljima. Na koje načine ih savjetujete i koji su najčešći razlozi dolaska?
Roditelji se uglavnom jave kada već vide neke simptome kod djeteta ili kada im na to ukaže škola ili vrtić. Roditelji se najčešće jave ako dijete ima agresivna ponašanja ili ako je dijete doživjelo neku stresnu situaciju pa zbog toga ima puno strahova ili ako se događa razvod braka pa se dijete na to teško adaptira i sl. Prvi korak je da roditelj uopće razumije zašto se kod djeteta pojavilo neko problematično ponašanje. Zatim se radi na tome da se roditeljima savjetuje kako da oni postupaju u komunikaciji s djetetom da mu se pomogne oko nošenja s izazovima koje ima i da se spretnije izrazi kada ima neke teške emocije.
Postoji li nešto što Vam otežava rad s djecom ili s roditeljima?
Rad s djecom i s roditeljima jako je povezan. Tretman djeteta može biti usporen ili otežan ako roditelji ne surađuju ili ako roditelji ne primjenjuju smjernice koje su im dane. Roditelji su ponekad nestrpljivi i očekuju da djetetu bude bolje nakon dva-tri posjeta psihologu iako se problem razvijao kroz duže vrijeme. Rad je otežan i ako roditelji i dalje kažnjavaju dijete na neprimjeren način ili ako su grubi prema djetetu.
Sve se prepreke i strahovi mogu savladati!
Ima li nešto što mislite da bi trebalo promijeniti u obrazovnom sustavu, nešto što psihološki šteti djeci?
Prepoznaje se da u obrazovnom sustavu općenito manjka naglasak na to da se djecu uči konkretnim, praktičnim životnim vještinama, više se potiče zapamćivanje raznih informacija i podataka koje djeca i mladi puno teže povezuju s nečim praktičnim i konkretnim u svakodnevici, nažalost, sve se svodi na zapamćivanje i reproduciranje, a kada prođe test ili taj predmet ili taj razred, informacije se zaboravljaju, a djeca i mladi nose se s velikom frustracijom i stresom. O tom se dijelu ne govori dovoljno. Previše se fokus stavlja na to što djeca znaju kognitivno i što su zapamtila, a premalo na to kako su djeca i mladi i koje im životne vještine nedostaju. Količina sadržaja i gradiva koja se pokušava nametnuti kao važna je apsolutno pretjerana za dob i za potrebe djece u određenoj dobi.
Ima li ljudi koji se suprotstavljaju ovakvom obliku psihoterapije?
Ako neko dijete ima jako teška ponašanja, odrasli mogu biti zbunjeni jer je dijete došlo i samo se igralo jer odrasli često misle da ako netko ima ružna ponašanja da mu mora biti teško, treba ga se kasniti ili kritizirati pa će onda postati bolji. To je jako pogrešno razmišljanje koje je, nažalost, u našoj kulturi jako često. Kažnjavanjem ili prijetnjama osoba će se samo još lošije osjećati i loše se ponašati. Nije cilj da dijete pati niti se terapeut treba ponašati prema djetetu kao neki drugi odrasli ljudi u njegovom životu. Terapeut radi na tome da stvori sigurnu atmosferu u kojoj se dijete može opustiti i kroz igru pokazati koje ga stvari muče, s kojima se ne može nositi pa zbog njih ide u teška ponašanja. Iako se nitko neće izravno protiviti takvoj vrsti terapije, ponekad je potrebno roditeljima pojasniti zašto igra ili kreativne tehnike mogu biti dobar način terapije, iako se kroz to djecu ne odgaja na onaj način koji se vidi u svakodnevici, a koji često nije dobar za djecu.
Imate vremena i za pisanje slikovnica, ali ne običnih. Vaše se slikovnice bave emocijama. Kako dobivate ideje za slikovnice? Je li riječ o općenitim problemima s kojima se djeca suočavaju ili se susrećete s njima u radu s pacijentima?
Mnoge slikovnice, s obzirom na to da su vezane uz emocije i izazovne situacije vezane uz te emocije, zapravo su nešto što će većina djece proživjeti, samo na više ili manje izazovan način. Većina je slikovnica primjerena djeci, neovisno o tome imaju li ili ne dodatne probleme i moraju li ići na terapiju ili su djeca prosječnog razvoja. Nositi se s time kako izraziti ljutnju ili kako savladati strah od doktora ili smanjiti strah od kritike i kazne ili kako se nositi sa zabrinutošću su problemi s kojima se nosi svako dijete, a ako se posebno ne poveže s pričom, uvijek ima simpatične ilustracije koje može pogledati i dobiti neku drugu korist. Iako su slikovnice namijenjene djeci, često nam dođu i odrasli ljudi i kažu da su iz njih nešto naučili, što samo potvrđuje koliko se kod nas malo govori o emocijama i psihološkom razvoju.
Što pruža Centar Proventus kojem ste suosnivačica?
Centar je usmjeren na dva glavna područja. Jedno je psihoterapijski rad s djecom, adolescentima i odraslima, pružanje psihološke procjene i konzultacije za roditelje čije dijete ima nekakve probleme. Drugo područje su edukacije stručnjaka koji rade s djecom i mladima. Vodimo razne edukacije za odgajatelje, učitelje, za druge psihologe i stručne suradnike te educiramo buduće psihoterapeute. Slogan centra je “Nježno, hrabro, zajedno” i to odražava naše vrijednosti. U radu s ljudima važno je znati da će se netko moći otvoriti, opustiti i učiti tek kad se osjeća ugodno i sigurno.
Sve se prepreke i strahovi mogu savladati. Ako ne možemo sami, u redu je pitati nekoga za pomoć.
Razgovarale: Doris Blažević, 3. b i Mirna Jančić, 3. b
Vizual: Dunja Krmpotić, 3. b
